Tamo negdje u Hrvatskoj, u Bosni, u Srbiji poplava je uništila sve. Ljudske živote, životinje, kuće, imanja. Ustaljena svakodnevica odjednom je prekinuta i pitanje je kad će se i hoće li se više ikad sve vratiti na staro. O solidarnosti … Nastavi čitati
U veljači 2012. Splićane su iznenadile nezapamćene količine snijega. Prvotno oduševljene uskoro je zamijenila ogorčenost i bijes zbog neočišćenih prometnica, skliskih ulica i sve većeg broja ozlijeđenih sugrađana. Ljutnju Splićana dodatno su povećavale izjave predsjednice Gradskog vijeća Nevenke Bečić, koja je građanima održala predavanje o obiteljskim i susjedskim odnosima, rekavši, među ostalim: „Naši stariji građani imaju svoju djecu, a ona su po zakonu dužna brinuti se za svoje roditelje! Ako nemaju djecu, valjda imaju nećake i trebali su tijekom života s njima izgraditi dobre odnose.“, a uz to je zaključila kako: „U Splitu ne vlada kaos, grad funkcionira besprijekorno i sve prometnice su funkcionalne. Ništa se neobično nije događalo proteklih dan.“
Snijeg u Splitu (snimio: Ivan Bošković)
Splitske nevolje
Splitska nepripremljenost na neuobičajenu pojavu u njihovom gradu danima je punila medijski prostor i izazivala podsmjeh ostalih građana Republike Hrvatske. Iz glavnog grada Hrvatske čak im je stigla i poduka o pravilnom korištenju lopate i drugih „pomagala“ za čišćenje snijega. No, kad je, nekoliko dana poslije prvog snijega, u nešto manjim količinama, pao novi snijeg, Splićani su ga očistili u rekordnom vremenu. Međutim, to našim medijima nije bilo toliko zanimljivo pa se o tome nije moglo pronaći toliko vijesti.
Snijeg u Splitu (snimio: Ivan Bošković)
Povijest se ponavlja, ali u drugom gradu
Prosinac 2012. godine donio je slične probleme Zagrepčanima. I dok su samo deset mjeseci prije pokazivali veliko nerazumijevanje za građane grada koji pripada mediteranskoj klimi, u kojoj su, zime kratke i blage, a snijeg iznimno rijetka pojava, Zagrepčani su se ovog prosinca našli u sličnim nevoljama. Pala je velika količina snijega, a zimske službe očigledno nisu dovoljno brzo odradile svoj dio posla, pa se u gradu dogodio prometni kolaps. Istina, trajao je kraće nego splitski, no, to i ne bi trebalo čuditi budući da se Zagreb nalazi u kontinentalnoj klimi, gdje je snježni pokrivač uobičajena pojava. Svoje nezadovoljstvo Zagrepčani su već gotovo bili zaboravili, kad se priča ponovila. Naime, početak 2013. donio je nove snježne probleme, rekordnih 60cm snijega u Zagrebu, zastoj u autobusnom i tramvajskom prometu, neočišćene prometnice i ulice.
Dok je za vrijeme splitske snježne drame, narod svojim izjavama zabavljala Nevenka Bečić, njezinu ulogu u Zagrebu spremno je preuzeo Milan Bandić, koji je upitao „bi li kao Batman trebao loviti pahulje da ne padnu na tlo“.
Snijeg u Zagrebu
Snježno nevrijeme koje je zahvatilo Zagreb je prošlo, grad je u velikoj mjeri očišćen i funkcionira. Mnogi su uspoređivali situaciju u Zagrebu i Splitu, no neki ističu da se to ne može uspoređivati jer su Zagrepčani puno brže riješili snježne probleme. Međutim, to je prilično logično budući da se oni sa snijegom susreću gotovo svake godine, dok Splićani takvu situaciju nisu nikada doživjeli.
Snijeg u Zagrebu
Vrijedne snježne lekcije
Snijegom pokriveni Split i Zagreb izgledali su bajkovito, no snježni pokrivači u oba su grada otkrili probleme u organizaciji zimske službe i brzini reakcije predstavnika gradske vlasti.
Splićani su prošle godine naučili lekciju i ovogodišnji mogući snijeg čekaju spremni. Valjda je i Zagrepčane snježna lekcija naučila da se ne treba izrugivati drugima kad se sami, sasvim neočekivano, možete naći u istim problemima.
Hotel „Marjan“ izgrađen je davne 1963. godine. Bio je to prvi splitski hotel prve kategorije. Tijekom godina mijenjao je svoju ponudu, pa su tako već 1966. na zapadnoj strani izgrađeni bazen i drugi sadržaji javne namjene. Održavanje Mediteranskih igara u Splitu stvorilo je potrebu za daljne promjene pa je 1979. hotel „Marjan“ dobio novih 110 soba, ali i kongresnu dvoranu te širu ponudu ugostiteljskih i komercijalnih sadržaja. Zadnja promjena na ovom hotelu dogodila se 1989. kada su rekonstruirani samo pojedini dijelovi unutrašnjosti.
U ratu je hotel „Marjan“ velikim dijelom bio devastiran te je u poslijeratnim godinama nudio svoje usluge samo u istočnom dijelu svog prostora. Budući da se nalazi na izvrsnoj lokaciji, na zapadnoj obali, svega pet minuta hoda od samog centra Splita, a blizu Sustipana i brojnih kulturnih objekata i plaža na Mejama, njegova obnova bila je od osobite važnosti za splitski turizam.
Hotel “Marjan” na početku obnove
Najvažnija investicija Željka Keruma
Godine 2005. hotel „Marjan“ kupio je poduzetnik Željko Kerum, koji je do tada, svojim trgovačkim lancem, stvorio pravo poslovno carstvo. Hotel je, umjesto za traženih 57,5 milijuna kuna, kupio za 170 milijuna kuna. Tada je govorio i da će u hotel investirati 130 milijuna eura. Kerum je najavljivao kako želi stvoriti hotel A kategorije te u Split dovesti jedan od najpoznatijih svjetskih trgovačkih lanaca, Hilton. I uistinu, 23. travnja 2009. tvrtka Adriatic d.d. i hotelska korporacija Hilton potpisali su ugovor o franšizi temeljem kojeg će Marjan postati dio hotelskog lanca Hilton i nosit će ime „Hilton Marjan Split“.
Obnova hotela “Marjan”
U službenoj „Osobnoj iskaznici hotela Marjan“ stoji da je hotel „privremeno zatvoren 2008. zbog napredovanja na rekonstrukciji“. Ta „privremenost“ traje sve do današnjih dana i kako se čini, neće tako skoro završiti.
Hotel “Marjan”, zima 2012.
Od 2008. Kerum stalno najavljuje otvaranje hotela „Marjan“ za naredno ljeto. No, od tada je prošlo već pet ljeta, a sam hotel nikako da otvori svoja vrata i tako, sukladno najavama, poboljša splitsku hotelsku ponudu.
San ljetne noći
Splitski gradonačelnik Željko Kerum prošle je godine rasprodao sve svoje trgovine, na kojima je stvorio svoj poslovni uspjeh i slavu. U javnosti postoje brojna nagađanja o tome kako će ga zaduženost u bankama koštati i njegovog glavnog projekta, hotela „Marjan“. No, on ga se još uvijek ne odriče.
U prosincu 2010. Kerum je rekao: „Do ovog ljeta dovršit ćemo sobe i recepciju i pustiti hotel Marjan Hilton u rad. Dotad ćemo urediti i zapadnu obalu, iako to nije uvjet za dobivanje pet zvjezdica“. Ljeto 2010. davno je ostalo iza nas, a ni zapadna obala ni hotel još nisu gotovi. Ova godina tek je počela i nezahvalno je bilo što prognozirati. Ostaje vidjeti hoće li ljeto 2013. donijeti ostvarenje sna o otvaranju luksuznog splitskog hotela.
Hotel “Marjan” i radovi na zapadnoj obali
Kroz svoju burnu povijest, Split je stekao niz prepoznatljivih simbola po kojima je postao poznat u svijetu. Brojne građevine, književna i umjetnička ostvarenja i kulturni događaji proslavili su ime grada Splita. Međutim, i splitski folklor krije brojne vrijednosti. Jedna od tih vrijednosti je i prepoznatljiva splitska nošnja. Mag.ing.teks.teh.ing. Mirjana Bošković za svoj diplomski rad odabrala je temu „Preventivna konzervacija splitske traverše s početka XX. stoljeća“. Stoga sam upravo s njom razgovarala o ovom dijelu splitske ostavštine.
Diplomski rad Mirjane Bošković
Zašto si odabrala konzervaciju splitske nošnje za svoj diplomski rad?
S obzirom na to da je splitska nošnja u današnje vrijeme potisnuta, a njezine replike koriste se u rijetkim prilikama, kao što su svečane procesije, nastupi KUD-ova i poneke kazališne predstave, nametnula se potreba da se današnji Splićani pobliže upoznaju s odjećom i stilom života svojih predaka. Htjela bih da ovaj rad bude doprinos otkrivanju spoznaja vezanih za splitsku nošnju, budući da je u literaturi slabo zastupljena.
Koliko ti je bilo teško doći do traverše (pregače) koja je predmet tvog rada?
Zapravo, nimalo, budući da, s majčine strane, potječem iz stare splitske obitelji pa je čitav svečani komplet ove nošnje obiteljska ostavština.
Svečana splitska narodna nošnja (predmet rada Mirjane Bošković)
U kakvom si stanju zatekla taj predmet?
Cijeli komplet bio je neadekvatno skladišten, stoga na predmetu ima dosta oštećenja različitih tipova. Uglavnom se radi o većim zaprljanjima, različitim puknućima nastalim zbog dugotrajne presavinutosti predmeta te ugrizima moljaca.
Koliko je vremena i koji su radovi potrebni za kompletnu restauraciju jednog dijela splitske nošnje?
U ovoj struci, vrijeme je relativan pojam. Puno je čimbenika koji utječu na to kako će se, i u kojoj mjeri, radovi uspješno provesti. Za dovođenje čitavog kompleta u stanje primjereno izlaganju, potrebne su godine, s obzirom na količinu predmeta koje se nalaze u kompletu i vrste oštećenja. Na predmetnoj traverši provedeni su postupci preventivne konzervacije, međutim, potrebno je još nekoliko restauratorskih zahvata, kao što su podlaganje osnovne tkanine te zamjena podstavne tkanine i vezice.
Koji su prepoznatljivi dijelovi splitske svečane nošnje?
Najprepoznatljiviji su: traverša (pregača), fjok (mašna) i korpet (prsluk bez rukava) koji su izrađeni od istovjetnog materijala. Osim njih, sastoji se i od: brnice (suknje) i kurtina (elegantni haljetak s rukavima) te dubrovačkog šudara (svilene marame). Uz nošnju se nosio i svečani nakit, npr. različito prstenje, špila (zlatna ukrasna igla), puntapet (zlatni broš), kanijela (duga zlatna ogrlica), tremanat (zlatna igla) i rečine (naušnice različitih oblika).
Korpet i traverša
Jesu li Splićani svjesni važnosti očuvanja ovog folkornog blaga?
Mislim da ne. Većina ljudi smatra da povijest treba ostati u prošlosti i da je nepotrebno baviti se time u sadašnjosti. Gotovo svi na nošnju gledaju samo kao na modu, što je tada i bila, međutim, ne shvaćaju, koliko se priča, običaja i načina života iza nje kriju.
Misliš li se i u budućnosti baviti očuvanjem stare splitske nošnje od zaborava javnosti?
Da. Želim da priča o nošnji i običajima u tadašnjem vremenu i dalje prelazi s koljena na koljeno, kao što je i do mene došla i da povijest Splita, bez obzira na trendove današnjice, ostane važna svakom Splićaninu. 
Mirjana Bošković u svečanoj splitskoj narodnoj nošnji
Mirjana Bošković govori o važnosti konzervacije i restauracije
Život na obali ima puno prednosti. Nema ljepšeg osjećaja od svakodnevnog pogleda na more, duge šetnje uz obalu, mirisa mora, šuma valova… Pogled na beskrajno plavetnilo može svakog smiriti. Ljudi koji cijeli svoj život provedu u gradu uz more posebno cijene njegovu veličinu i snagu. No, za razliku od drugih, oni znaju i nedostatke života uz more.
Jedan od ključnih nedostataka su i česte vremenske nepogode, koje, uzrokovane vjetrom, uzburkaju more i donesu probleme, ne samo pomorcima nego i onima koji hvale more, ali se uporno drže kopna. Jedna od takvih vremenskih nepogoda jest i lebićada odnosno garbinada.
Lebićada u Splitu
Sigurni znakovi lebićade
Lebićada može nastati na dva načina. Pojavljuje se između dva juga ili kad vjetar skreće s juga na zapadni ili jugozapadni vjetar pa se ponovno vraća na jugo.
Jugozapadni vjetar uvijek donosi nemirno mora, no, ono se ne pojavljuje prije vjetra, kao kod juga, nego se razvija postepeno s jačanjem vjetra. Kada vjetar postigne najveću razinu, atmosferski tlak pada do najnižeg stupnja. Čim atmosferski tlak počinje rasti, vjetar slabi, a more se smiruje.
Lebićada u Splitu
Jugozapadni vjetar najavljuje stvaranje magle na jugozapadnom horizontu, koja leži vrlo nisko, a njezin donji rub je oštro ograničen. Atmosferski tlak zraka tada naglo pada. Magla tada prelazi u guste oblake ispod kojih ostaje čisto nebo svijetlih boja. Širenje svjetlosti između tamnih oblaka i horizonta zbiva se usporedno s rastom vjetra.
Ono što ostaje iza nje
Ovaj vjetar ne vole vlasnici brodova, kojima često biva nanesena šteta, ukoliko brodovi nisu dobro zavezani i osigurani od udara vjetra. Valovi se sudaraju s obalom, koju nerijetko i razbiju, a more se često prelijeva i preko obale, stvarajući štetu i na kopnu.
Lebićada u Splitu
Ovaj vjetar nije česta pojava, a osobito je neugodan jer se, unatoč opisanim sigurnim znakovima koji upućuju na njegov nastanak, može pojaviti iznenada. U Splitu je česta pojava prelijevanja preko obale, a ponekad posljedica lebićade zna biti i poplava u podrumima Dioklecijanove palače.
Unatoč brojnim neugodnim iskustvima, mnoge luke na našoj obali nemaju lukobrane kojima bi se zaštitile od neugodnih udara lebićade.
Latinska poslovica kaže: “Samo je ono drvo čvrsto i jako koje često bije vjetar”. Ljudi koji žive na obali znaju koliko istine ima u toj izreci.
Krajem ove godine, točnije 13. prosinca, navršit će se devedeset godina od rođenja splitskog arhitekta i istraživača, Jerka Marasovića, čovjeka koji je cijeli svoj život dao Splitu.
Obitelj arhitekata i graditelja
Jerko Marasović rođen je u Splitu, 13. prosinca 1923. u obitelji splitskog graditelja Marina Marasovića. Cijelog svog života bio je okružen velikim splitskim arhitektonskim imenima. Njegova obitelj, i s majčine i s očeve strane bila je vezana za arhitekturu, pa je tako Jerko rastao u obitelji Fabijana Kaliterne, Nevena Šegvića i Mira Marasovića. Oduvijek vezan za arhitekturu, nimalo iznenađujuće, odabrao je upravo to područje ljudske djelatnosti za svoj životni poziv.
Jerko Marasović (1923.-2009.)
Već kao mladi arhitekt, znao je prepoznati prave potrebe grada Splita. Tako je 1955. osnovao Odjel za povijest graditeljstva pri Urbanističkom zavodu Dalmacije, kojeg je vodio do 1979. Ujedno je bio direktor međunarodnog projekta Urbanističkog zavoda Dalmacije i University of Minnesota pod nazivom “Istraživanje Dioklecijanove palače (1967.-1972.)”. Uspostavio je i suradnju s brojnim međunarodnim stručnjacima i instutucijama, a sam je, 1989. godine, bio gostujući profesor na Sveučilištu La Sapienza u Rimu.
Tijekom svog radnog vijeka, vodio je mnoge istraživačke projekte, osobito vezane uz samu splitsku povijesnu jezgru. Među brojnim otkrićima do kojih je u svojim istraživanjima došao, ističu se: otkrića originalnih stuba koje su vodile do Peristila, ispod Vestibula; stube su vodile u gornji prostor Vestibula; originalnog pločnika Peristila koji je definirao nižu, izvornu razinu poda i brojni drugih.
Zaljubljenik u arhitekturu
Za svoj je rad Marasović primio brojne nagrade, među kojima: 1972. Nagradu Viktor Kovačić za monografiju Dioklecijanova palača (koautor T.Marasović), 1977. Republičku nagradu Borbe za arhitekturu za osnovnu školu Klis (koautor P.Galić), 1994. Državnu nagradu za životno djelo za istaknuti znanstveno-istraživački rad u području tehničkih znanosti, posebno arhitekture i urbanizma, 1999. Nagradu za životno djelo “Vladimir Nazor” (s Tomislavom Marasovićem) te 2006. Nagradu Grada Splita za životno djelo.
Osim u Splitu, radio je i u Solinu, Zadru, Puli i Dubrovniku, na Mljetu i Lopudu. Djelovao je kao arhitekt, znanstvenik, ali i izumitelj koji je u svojoj radionici, među ostalim, izumio i neka pomagala za rad u arhitekturi.
Ostao je aktivan u svojoj struci i poslije odlaska u mirovinu, radeći u Mediteranskom centru u Splitu, na čijem je čelu bio od 1991. do 2004. godine. Umro je u Splitu, 28. svibnja 2009., u 86. godini života.
Jerko Marasović u Mediteranskom centru
Volio je arhitekturu i svoj posao nikada nije doživljavao samo kao posao. Kroz život ga je vodio Hektorovićev stih: “A sve ča se čini na Božju jest slavu, na pomoć općini, meni na zabavu”. Arhitekt, znanstvenik, izumitelj, graditelj brodova, Jerko Marasović zapravo je renesansni čovjek 20. stoljeća.
Jerko Marasović – Homo universalis
Napomena: Detaljniju biografiju Jerka Marasovića napisala je Snježana Perojević u tekstu Crtice o arhitektu Jerku Marasoviću.
U medijima i izvan njih, Split se često karakterizira kao inertan grad, grad u kojem nitko ništa ne radi, gdje ljudi provode cijele dane na kavi na rivi, gdje se ništa ne može pokrenuti jer su Splićani nezainteresirani i lijeni itd., itd. To su predrasude s kojima se stanovnici grada pod Marjanom svakodnevno susreću. O studentskoj populaciji općenito, ne samo splitskoj, također vladaju razni stereotipi, osobito vezani za njihovu lijenost i nedostatak ideja i entuzijazma. Da to ipak nije tako, već gotovo osam godina dokazuju vrijedni splitski studenti okupljeni na projektu “The Split Mind”.
Tajna uspjeha – dobra volja i puno rada i truda
Godine 2005. s Odsjeka za anglistiku Filozofskog fakulteta u Splitu, pod vodstvom prof. Simona J. Rylea i prof.dr.sc. Briana Daniela Willemsa, izašao je prvi broj studentskog časopisa zanimljivog imena, “The Split Mind”. Inicijativa dvojice profesora, koji su prepoznali potrebu grada Splita za studentskim časopisom za književnost i kulturu, naišla je na dobru reakciju studenata Splitskog sveučilišta.
Zahvaljujući volji i trudu splitskih studenata, koji su od samog pokretanja, imali glavnu riječ u uređivanju “The Split Minda”, on je kroz svojih osam godišta, prošao puno promjena i ustalio se u splitskom kulturnom životu. Članovi uredništva se redovito mijenjaju, što pridonosi raznolikosti samog časopisa. (Članak o splitskim studentima pročitajte ovdje)
Predstavljanje X. broja “The Split Minda” (snimio: Ivan Bošković)
Vrijedna otkrića i brojne suradnje
Da je “The Split Mind” davno izašao iz okvira običnog studentskog časopisa, dokazuje činjenica da su, objavivši u svojoj rubrici “Iz naftalina” dramu Roko I. Krvolok pokojnog Miljenka Smoje, dospjeli na naslovnicu Slobodne Dalmacije, načitanijeg dnevnog lista u Dalmaciji, zaradivši u istoj tiskovini i duplericu, a sudjelovali su i u filmu o životu i radu Miljenka Smoje.
Splitski studenti postali su i pokretački kulturnih zbivanja u Splitu pa uredništvo već dvije godine organizira književnu večer povodom rođendana hrvatske pjesnikinje Vesne Parun. Na tom događaju 2012. gostovale su poznate novinarke i književnice Tonka Alujević i Aleksandra Kardum. Uz to, bivša glavna urednica “The Split Minda”, Irena Delonga Nešić, zaslužna je za pokretanje večeri poezije pod nazivom “Rječilište” te radionice kreativnog pisanja.
Promotivni plakati za književnu večer u čast Vesne Parun (snimio:Ivan Bošković)
Književna večer u čast Vesne Parun (snimio: Ivan Bošković)
U ovom časopisu, osim studentskih radova, objavljuju se i radovi priznati i poznatih autora, književnika i novinara, kao i nekih likovnih umjetnika i fotografa. Također, osim splitskih, svoj doprinos daju i zagrebački i riječki studenti, kao i suradnici iz raznih dijelova svijeta. Sve češće pojavljivanje u medijima, stvara nadu da u našem društvu još uvijek ima mjesta za mlade, kreativne i vrijedne ljude.
“The Split Mind” je splitski studentski časopis, koji već dugo okuplja puno širu zajednicu od splitske i studentske. To je časopis za sve one koji su željni dobrih tekstova, kvalitetnih fotografija i zanimljivih likovnih ostvarenja. Časopis, koji će, po svemu sudeći, još dugo sjati na splitskom kulturnom nebu.
Publika na predstavljanju X. broja “The Split Minda” (snimio: Ivan Bošković)
Hrvatska svakodnevica već dugo nije ružičasta. Naši novinari kao da se natječu koji će prije donijeti neku lošu vijest, koja će, sasvim sigurno, izazvati daleko veće zanimanje publike nego li neki pozitivini događaj. No, ono što posljednjih godina posebno muči hrvatsko stanovništvo jest velika stopa nezaposlenosti. Prema statistici koju se može pronaći na stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, posljednje tri godine u Hrvatskoj živi više od 300 000 nezaposlenih ljudi, a njihov broj iz godine u godinu sve više raste.
Tužna realnost Splitsko-dalmatinske županije
Županija koja već godinama drži vodeću poziciju po broju nezaposlenih u Hrvatskoj jest Splitsko-dalmatinska županija. Po navedenom izvješću, u toj je županiji 2004. godine živjelo 40 811 tisuća nezaposlenih osoba. Tada se slika počela popravljati, a broj nezaposlenih smanjivati pa je 2008. postignut najmanji broj nezaposlenih, “samo” 31 562. Sreća je kratko trajala, a trend porasta broja nezaposlenih brzo se vratio na ulice Splitsko-dalmatinske županije. Godina 2012. rekordna je po broju nezaposlenih. U ovoj županiji bez posla su u 2012. godini bile čak 43 054 osobe. Poražavajuće činjenice za najveću hrvatsku županiju.
Posao u Splitu danas traži puno mladih i perspektivnih ljudi, koji su ulagali u svoje obrazovanje, ali im se to nije vratilo. Teško im je pričati o njihovoj neuspješnoj potrazi za poslom. Jedan od njih, 27-godišnji Splićanin, pristao je ispričati mi svoju priču, ukoliko ne otkrijem njegov identitet. Stoga ćemo ga, za potebe ovog članka, nazvati imenom splitskog zaštitnika – Duje.
Dvije struke, a bez posla
Duje je prije godinu i tri mjeseca na Sveučilišnom studijskom centru za studije mora završio preddiplomski studij morskog ribarstva i stekao naziv sveučilišni prvostupnik (baccalaures) inženjer morskog ribarstva.
Potvrda o stečenom sveučilišnom nazivu
Dalje nije išao jer se, po vlastitom priznanju, dotad već dovoljno razočarao i uvidio da nam obrazovanje u životu ne jamči mnogo. Naime, on, osim naziva inženjera morskog ribarstva, ima još jedan stručni naziv.
Godine 2004. u Splitu je završio Graditeljsku, obrtničku i grafičku školu i stekao zvanje tehničkog urednika.
Naslovnica Svjedodžbe o završnom radu
Uspjeh na završnom ispitu
Duje do sada nije stekao niti dana radnog iskustva. U tiskari, gdje je odradio učeničku praksu, bio je zamijećen kao učenik koji se trudi i koji želi naučiti. No, zbog krize, tu nije našao zaposlenje. Iskustvo kao tehnički urednik stekao je u izdavanju pet knjiga, koje su nastale u obiteljskoj produkciji. Svoj dio je odradio visokoprofesionalno i na vrijeme, no ni to mu nije pomoglo da nađe posao. Nažalost, zahvaljujući novim medijima, tiskare imaju sve manje posla i svoje pozicije jedva zdržavaju oni koji su otprije tamo. Za uzimnanje novih zaposlenika sada jednostavno nije vrijeme.
U njegovoj drugoj struci posla ima još i manje. Do prije nekoliko godina do njega su dopirale informacije da je posao težak, ali dobro plaćen i ono najvažnije, da ga je lako naći. Danas to više nije tako, posla nema, plaće su lošije, otkazi česti.
Do sada je poslao nekoliko desetaka molbi i doživio najgoru soluciju – ignoriranje. Na svoje molbe redovito ne dobiva nikakav odgovor, a ako mu slučajno netko odgovori, uz već pomalo prozirne razloge, doživi odbijanje.
Mladić od 27 godina ima dvije struke, ali s njima ne može gotovo ništa. Nije gladan zahvaljujući činjenici da ima majku koja još uvijek radi i zarađuje za njega i ostale članove njihove obitelji. No, to neće još dugo biti tako jer i njoj se bliži vrijeme za odlazak u mirovinu. Duje danas nesigurno gleda u budućnost. Kaže da bi se rado prekvalificirao, učio za neko treće zanimanje, samo kad bi znao da će mu to sutra moći platiti kruh.
Još uvijek ne odustaje, uporno šalje molbe, vjerujući u konačni pozitivni ishod. Ne želi se odreći života u voljenom gradu. Iako mu nisu ponudili puno razloga za to, on i dalje vjeruje u svoj Split i svoju Hrvatsku i nada se nekoj boljoj, zaposlenijoj budućnosti.
Baš kao i svake godine, na prijelazu iz 2012. u 2013., na mnogim gradskim trgovima diljem naše zemlje, poznati su na pozornici odbrojavali posljednje sekunde stare godine i s mnogobrojnim mnoštvom dočekali novu godinu. Scena je slična u svim gradovima: veliki broj onih koji su novu godinu odlučili dočekati na otvorenom, zato što nisu mogli ili nisu htjeli otići na neko drugo mjestu, na pozornici netko od poznatih izvođača, koji više-manje bez emocija odrađuje najbolje plaćenu gažu i gradonačelnik/gradonačelnica koji iskoriste priliku kako bismo i na početku novog ljeta slušali njihove priče o “boljem sutra”. I to je doček rezerviran za “velike”.
Podne je – dobro nam došla, godina nova!
No, u Splitu već dugi niz godina postoji i doček rezerviran samo za najmlađe, tzv.”Dječji doček Nove godine”. Zabava obično počinje oko jedanaest sati ujutro, a program uglavnom bude bogat i raznoliki. Na sreću, djeci nisu bitna velika imena, već dobra zabava pa im doček uljepšaju njihovi vršnjaci. Nastupi su raznorazni – bude i pjesme i plesa i smijeha. Poneke simpatične greške osvoje srca roditelja, stričeva i teta, dok oni, zbog kojih se sve to i događa, uglavnom takve stvari niti ne primjete.
Gužva na ovogodišnjem “Dječjem dočeku Nove godine”
Lokacija na kojoj se odvija nije uvijek ista, ponekad se uranjena nova godina dočekuje na Pjaci (Narodnom trgu), a ponekad na rivi. Potonja je bila ovogodišnji izbor organizatora.
Standardna organizacija, loša realizacija
Kao i prethodnih godina, i ovaj put je vrijeme dobro poslužilo najmlađim Splićanima pa su svoj doček imali na sunčanoj i toploj rivi. No, sama se realizacija ovaj put nije proslavila. Najslabija karika ovogodišnjeg dočeka bio je Djed Mraz, koji je, umjesto da razveseli i opusti okupljene mališane, svojim pretjerano energičnim nastupom umorio i razočarao većinu prisutnih.
Djed Mraz na “Dječjem dočeku Nove godine”
Veliko razočaranje jest i činjenica da je ove godine izostalo i tradicionalno odbrojavanje posljednjih sekunda do dvanaest sati, nakon čega slijedi čestitanje Nove godine. Na dosadašnjim dočecima upravo je to bio najočekivaniji trenutak, kojem su se djeca radovala čak i više nego li pjesmi i plesu. Naime, mnogi od njih ne mogu ili ne smiju dočekati ponoć, pa im je odborojavanje do podneva jedina prilika da “dočekaju” Novu godinu.
Dječja sreća
Ipak, unatoč činjenici da je ovogodišnji doček ima mnogo nedostataka, od ovakvih stvari ne treba odustati. Dječji doček Nove godine vraća osmijeh na lica naših najmlađih sugrađana, nekima od njih daje priliku za prve javne nastupe, a svima okupljenima, i malima i velikima, pruža mogućnost za pravu zabavu. U vrijeme loših vijesti i stalnog pesimizma, to je prava rijetkost koju treba čuvati i održavati, prvenstveno zbog malih Splićana koji tek dolaze.
Maleni izvođači na “Dječjem dočeku Nove godine”
Ova je godina po mnogočemu bila posebna. Godina važnih obljetnica, svjetskih spektakla, sportskih događaja, pa nažalost, i nekih katastrofa. Bila je to godina u kojoj smo, sudeći po predviđanjima, trebali doživjeti i smak svijeta. Nekim čudom smo to preživjeli i sad idemo hrabro u 2013. Jedna od bitnih obljetnica u kulturnom životu Splita i Dubrovnika, obilježena 2012., jest i deseta godišnjica smrti Ivana Boškovića.
Spona Splita i Dubrovnika
Ivan Bošković (Dubrovnik, 1936. – Split, 2002.) bio je dugogodišnji kulturni radnik te član brojnih kulturnih društava. Od veljače 1995. do svoje smrti u ožujku 2002. u dva je mandata obnašao dužnost predsjednika Matice hrvatske Split. Pokrenuo je časopis “Hrvatska obzorja” ( bio je glavni urednik od 1993. do 2002.) te je bio jedan od glavnih pokretača manifestacije “Dani Matice hrvatske” u organizaciji MH Split. Čitav život aktivno je djelovao u književnom, glazbenom i kazališnom životu Dubrovnika i Splita. U svojim radovima otkrio je brojne, dotad nepoznate, podatke o životima istaknutih hrvatskih umjetnika. Za svoj je rad nagrađivan (1998. Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, posthumno 2002. Nagrada Splitsko-dalmatinske županije za životno djelo). Umro je u Splitu, 25. ožujka 2002.
Ivan Bošković (1936. – 2002.)
Iako su u trenutku njegove smrti, mnogi vjerovali da je njegova smrt značila kraj njegova djelovanja, to se ipak nije dogodilo. Zahvaljujući želji i upornosti njegove žene Marije, koja je nedugo poslije njegove smrti okupila njihovih šestero djece i nastavila s radom ondje gdje je on stao, u samo dvije godine objavljeno je njegovo troknjižje “Litteraria, musicalia et theatralia” (Književne, glazbene i kazališne teme). Godine 2007., u sklopu obilježavanja pete godišnjice Boškovićeve smrti, objavljen je prvi dio dvoknjižja “Vrijeme, ljudi, dogođaji” (I. dio – Obljetnički zapisi i osvrti), a njegov nastavak, “Vrijeme, ljudi, dogođaji” (II.dio – Razgovori, likovni osvrti i zapisi) objavljen je i splitskoj javnosti predstavljen točno na desetu godišnjicu autorove smrti, 25. ožujka 2012.
Vrijeme, ljudi, dogođaji – II. dio
Posvetivši cijeli život proučavanju dubrovačke i splitske kulturne baštine, s naglaskom na književnost, glazbenu, kazališnu i likovnu umjetnost, Ivan Bošković je i u posljednju knjigu, čije je materijale sam u cijelosti pripremio za tisak, uvrstio veliki broj informacija o nekim proslavljenim hrvatskim umjetnicima, ali i o onima čije se imena ne spominju tako često u našim medijima.
Zadnja objavljena knjiga tj. drugi dio dvoknjižja “Vrijeme, ljudi, dogođaji” sadrži 77 članaka tematski sortiranih u tri cjeline: razgovori, likovni osvrti i zapisi. U prvom dijelu knjige objavljeni su razgovori s istaknutim glazbenicima, kulturnim djelatnicima i umjetnicima. U drugom dijelu knjige nalaze se osvrti na likovna ostvarenja te na stanje u slikarstvu i kiparstvu Dubrovnika i Splita. U zadnji dio knjige uvršteno je četrnaest zapisa.
Trajni spomenik jednom vremenu
Članci objavljeni u ovom dvoknjižju obuhvaćaju veliki vremenski period, odnosno objavljeni su članci napisani u periodu od 1956. do 2001. Neki od članaka prvi su put objavljeni upravo u ovom dvoknjižju, a svi su doneseni u izvornom obliku, odnosno onako kako ih je autor prvotno napisao, a ne kako su, nakon uredničkih intervencija, objavljeni. Zbog toga i postoje određena odstupanja od onoga što se danas smatra standardom hrvatskog jezika (primjerice, već u naslovu se koristi neuobičajena riječ “dogođaji”).
Dvoknjižje “Vrijeme, ljudi, dogođaji” predstavljeno je u Splitu i u Dubrovniku. Medijska popraćenost samog događaja u Splitu bila je izuzetno slaba, osobito kada se zna da se radi o knjizi čovjeka koji je nekad sam organizirao veliki broj kulturnih događaja Splita. Na splitskom predstavljanju, jedan od predstavljača, publicist Mladen Vuković, istaknuo je kako je ovom knjigom, u trenutku dok se čeka izgradanja Pelješkog mosta, dobiven duhovni most između Dubrovnika i Splita.
Dubrovačko predstavljanje prošlo je s puno većim interesom, kako same publike, tako i predstavnika medija. I same najave predstavljanja bile su puno vidljivije. Atmosfera na predstavljanju u Dubrovniku bila je jedinstvena i neponovljiva.
Publika na predstavljanju u samostanu Male braće u Dubrovniku
Tom je prigodom, akademik Luko Paljetak o pokojnom Ivanu Bošković, rekao: “U ovoj knjizi autor se otkriva kao zauzet katolički intelektualac, kroničar, kritičar, književni znanstvenik, muzikolog i likovni kritičar, zainteresiran za sve pojave u kulturnom životu svog vremena.” (Više o dubrovačkom predstavljanju možete pročitati ovdje).
Akademik Luko Paljetak na predstavljanju dvoknjižja “Vrijeme, ljudi, dogođaji” u Dubrovniku
Jedan članak u ovom dvoknjižju autor je nazvao “Djelo otrgnuto zaboravu”, a to je ujedno bila i nit vodilja njegovog rada. Ovo dvoknjižje zapravo je svjedočanstvo vremena u kojem je živio i djelovao i vjerujem da će biti doprinos budućim istraživačima hrvatske kulturne baštine.
Tko sam? Što sam? Vaš sam Spisatelj!
Svi više manje volimo tortu od sira. Kad sam zamislila svijet kao tortu od sira- nastao je ovaj blog. Komadi koji je čine su događaji koji se odvijaju u svijetu u kojem živim. Sir može biti kiseo, kora se može mrviti, ali opet torta može biti i slatka, a sir svjež ...kao i život. :)
Life isn't a destination. It's a journey.
Osmjeh je moj lajtmotiv...
Novinar je jedini pisac koji se, kad uzima pero, ne nada u besmrtnost. (Ugo Ojetti)
Splite moj 