Tamo negdje u Hrvatskoj, u Bosni, u Srbiji poplava je uništila sve. Ljudske živote, životinje, kuće, imanja. Ustaljena svakodnevica odjednom je prekinuta i pitanje je kad će se i hoće li se više ikad sve vratiti na staro. O solidarnosti među građanima triju, nekad zaraćenih, zemalja, već se pisalo, pričalo, naglašavalo se da je to jedina svjetla točka u ovoj tami koja je zadesila toliki broj ljudi.
Međutim, dok se tisuće ljudi pita što će biti s njima sutra, dok milijuni ljudi u tri zemlje doniraju ono malo što imaju da bi pomogli , dok mladi i stari, zaposleni i nezaposleni, poznati i nepoznati daruju svoje vrijeme i volontiraju, a junaci na poplavljenim područjima pokušavaju spasiti što se spasiti da, neki pojedinci iskorištavaju tuđu nesreću i kradu ono malo što je tim ljudima ostalo. Ovaj tekst stoga je namijenjen upravo njima tj. njemu.
Izvor: http://www.ipress.hr
Ti, koji ulaziš u kuću onoga koji sada strepi za svoju budućnost, sjeti se da ne kradeš stvari od nepoznatih ljudi. Kradeš od nečijeg teško bolesnog oca koji se nadao da će zadnje dane života provesti u svom domu, a sada ne zna hoće li mu se ikad više vratiti. Kradeš od nečije majke koja ne zna kako dalje nakon što joj je poplava odnijela muža. Kradeš od nečijeg djeteta koje će svoje prve riječi, umjesto u vlastitom domu, progovoriti u nekom prihvatilištu. Kradeš od nečije sestre kojoj je mladost naglo prekinuta i više se ne veseli sutrašnjem danu. I od nečijeg brata, koji, umjesto da se priprema za odlazak na fakultet, sada brani svoje selo od potpunog uništenja.
Kada uđeš u tu kuću i uzmeš nakit, ti nisi ukrao zlato ili srebro, ti si ukrao nečije uspomene. Narukvicu koju je baka darovala unuci za krštenje, sat koji je ponosni otac dao svom sinu za maturu, prsten koji se u toj obitelji prenosi s generacije na generaciju, ogrlicu koju je sretni mužu darovao ženi za njihovu prvu godišnjicu. Otimaš im jedino što im je ostalo – uspomene, sjećanja, obiteljske priče. Predmete koji ih podsjećaju na ono tko su, kome pripadaju.
Izvor: http://www.novosti.rs
Ako ipak zakoračiš u vlažnu i napuštenu građevinu koju je još nedavno ispunjavao dječji smijeh i razgovor ukućana, sjeti se da, dok uzimaš od onih koji više nemaju ništa, najviše uzimaš sebi. Oduzimaš sebi pravo da se nazivaš čovjekom, pravo da ponosno, uzdignute glave šetaš ulicama, pravo da budeš dio ovog našeg, burnog, ali predivnog dijela svemira, pravo da se veseliš svakom spašenom životu i toploj ljudskoj priči. Njima oduzimaš uspomene, sebi oduzimaš SVE.
Splite moj 