Hrvatska svakodnevica već dugo nije ružičasta. Naši novinari kao da se natječu koji će prije donijeti neku lošu vijest, koja će, sasvim sigurno, izazvati daleko veće zanimanje publike nego li neki pozitivini događaj. No, ono što posljednjih godina posebno muči hrvatsko stanovništvo jest velika stopa nezaposlenosti. Prema statistici koju se može pronaći na stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, posljednje tri godine u Hrvatskoj živi više od 300 000 nezaposlenih ljudi, a njihov broj iz godine u godinu sve više raste.
Tužna realnost Splitsko-dalmatinske županije
Županija koja već godinama drži vodeću poziciju po broju nezaposlenih u Hrvatskoj jest Splitsko-dalmatinska županija. Po navedenom izvješću, u toj je županiji 2004. godine živjelo 40 811 tisuća nezaposlenih osoba. Tada se slika počela popravljati, a broj nezaposlenih smanjivati pa je 2008. postignut najmanji broj nezaposlenih, “samo” 31 562. Sreća je kratko trajala, a trend porasta broja nezaposlenih brzo se vratio na ulice Splitsko-dalmatinske županije. Godina 2012. rekordna je po broju nezaposlenih. U ovoj županiji bez posla su u 2012. godini bile čak 43 054 osobe. Poražavajuće činjenice za najveću hrvatsku županiju.
Posao u Splitu danas traži puno mladih i perspektivnih ljudi, koji su ulagali u svoje obrazovanje, ali im se to nije vratilo. Teško im je pričati o njihovoj neuspješnoj potrazi za poslom. Jedan od njih, 27-godišnji Splićanin, pristao je ispričati mi svoju priču, ukoliko ne otkrijem njegov identitet. Stoga ćemo ga, za potebe ovog članka, nazvati imenom splitskog zaštitnika – Duje.
Dvije struke, a bez posla
Duje je prije godinu i tri mjeseca na Sveučilišnom studijskom centru za studije mora završio preddiplomski studij morskog ribarstva i stekao naziv sveučilišni prvostupnik (baccalaures) inženjer morskog ribarstva.
Potvrda o stečenom sveučilišnom nazivu
Dalje nije išao jer se, po vlastitom priznanju, dotad već dovoljno razočarao i uvidio da nam obrazovanje u životu ne jamči mnogo. Naime, on, osim naziva inženjera morskog ribarstva, ima još jedan stručni naziv.
Godine 2004. u Splitu je završio Graditeljsku, obrtničku i grafičku školu i stekao zvanje tehničkog urednika.
Naslovnica Svjedodžbe o završnom radu
Uspjeh na završnom ispitu
Duje do sada nije stekao niti dana radnog iskustva. U tiskari, gdje je odradio učeničku praksu, bio je zamijećen kao učenik koji se trudi i koji želi naučiti. No, zbog krize, tu nije našao zaposlenje. Iskustvo kao tehnički urednik stekao je u izdavanju pet knjiga, koje su nastale u obiteljskoj produkciji. Svoj dio je odradio visokoprofesionalno i na vrijeme, no ni to mu nije pomoglo da nađe posao. Nažalost, zahvaljujući novim medijima, tiskare imaju sve manje posla i svoje pozicije jedva zdržavaju oni koji su otprije tamo. Za uzimnanje novih zaposlenika sada jednostavno nije vrijeme.
U njegovoj drugoj struci posla ima još i manje. Do prije nekoliko godina do njega su dopirale informacije da je posao težak, ali dobro plaćen i ono najvažnije, da ga je lako naći. Danas to više nije tako, posla nema, plaće su lošije, otkazi česti.
Do sada je poslao nekoliko desetaka molbi i doživio najgoru soluciju – ignoriranje. Na svoje molbe redovito ne dobiva nikakav odgovor, a ako mu slučajno netko odgovori, uz već pomalo prozirne razloge, doživi odbijanje.
Mladić od 27 godina ima dvije struke, ali s njima ne može gotovo ništa. Nije gladan zahvaljujući činjenici da ima majku koja još uvijek radi i zarađuje za njega i ostale članove njihove obitelji. No, to neće još dugo biti tako jer i njoj se bliži vrijeme za odlazak u mirovinu. Duje danas nesigurno gleda u budućnost. Kaže da bi se rado prekvalificirao, učio za neko treće zanimanje, samo kad bi znao da će mu to sutra moći platiti kruh.
Još uvijek ne odustaje, uporno šalje molbe, vjerujući u konačni pozitivni ishod. Ne želi se odreći života u voljenom gradu. Iako mu nisu ponudili puno razloga za to, on i dalje vjeruje u svoj Split i svoju Hrvatsku i nada se nekoj boljoj, zaposlenijoj budućnosti.
Splite moj 
E da, tuzno, ali istinito…surova stvarnost…nadam se da ce se to uskoro promijeniti, jer kad se sagleda danasnja situacija ispada da sto si skolovaniji i ambiciozniji to su ti manje sanse za uspjeh…moras prihvatit bilo kakav posao da bi prezivio. Na zalost, puno je slucajeva ko sto je Duje!
Zanimljivo je vidjeti ovaj post sa podacima o najvećoj nezaposlenosti, i onda ovaj novi gdje piše da je predrasuda da splićani ne vole raditi 🙂 Uglavnom, Duje bi se “moga malo trgnit”. Duje se nije previše angažira s obzirom da je u Splitu. To je kao da ja pokušavam novinariti u Rijeci. Budimo ozbiljni! Ne kažem da je to dobro niti da je Duje kriv što u Splitu nema posla, no kriv je što nije promijenio mjesto boravka u potrazi za poslom. Pa ne bi bio ni prvi, ni zadnji. Budimo realni, bakalar u Splitu, pa bilo čega, može ići samo na tanjur. Savjetujem ti da pročitaš moj post o nezaposlenoj ženi koja je nešto i poduzela u vezi toga. Duji želim sreću i nadam se da više neće čekat da mu posao padne s neba nego otići negdje raditi. Sa 27 godina živjeti s roditeljima prava je tuga i sramota. Baš kao i stanje u Splitu.
Predrasuda defintivno je… Splićani vole raditi, samo nažalost situacija je takva da posla nema, a eto, najveći broj nezaposlenih je u Splitsko-dalmatinskoj županiji što nikako ne potvrđuje tu predrasudu. Odnosno, ako je potvrđuje, znači li to da više od 300 000 nezaposlenih u Hrvatskoj ne voli raditi? 🙂
Uvažavam tvoje razmišljanje, ali se s istim ne slažem. Jedna sam od onih zanesenjaka koji se poslije završenog studija nadaju sretnom povratku u Dalmaciju. Mislim da se situacija neće riješiti ako svi bježimo iz naših rodnih mjesta. Treba ostati i boriti se. Duje se trudi i ja se nadam da će uspjeti i da će se situacija popraviti, ne samo zbog njega nego i zbog svi mladih, obrazovanih ljudi koji žele ostati ondje gdje su i započeli svoj život. 🙂
P.S. Ovo o bakalaru na tanjuru je živa istina 😀
Nikad ne smiješ zaboraviti iz kojeg grada dolaziš. Treba se boriti da se vrati život i u Split, Rijeku, Osijek, Šibenik, Zadar, Dubrovnik, Sisak itd. A ne da svi moramo preseliti u Zagreb. Ako ćemo svi napuštati svoje gradove zbog posla, onda uskoro ne da će nestati tih gradova, nego će nestati i Hrvatska.
Stari, slažem se s tobom. Nije lako ostati, ali triba se borit za bolje sutra naših rodnih gradova!